Ono što sam iskusio kroz volontiranje u Udruzi premašilo je sva moja očekivanja. Siguran sam da je to zato što korisnici Udruge na izvanredan način pokazuju što znači biti čovjek i koja je čovjekova veličina, a što mi u svojoj monotonoj svakodnevnici često zaboravljamo. Svjedočanstva hrabrosti i nade, pa i jednostavnosti, tih korisnika više su mi koristila od nebrojenih teorijskih knjiga. Volontiranje u Udruzi pokazalo mi je da čovjek volontirajući uvijek više prima nego što daje.
Prijateljica bi me zvala da dođem s njom kad god je ona išla i bilo je tako poticajno slušati njene dojmove. Jedan dan pomislih „spremna sam i ja“ jer sam svjesna da nije lako otići tamo i suočiti se s ljudima koji samo žele ponovo otići svojim domovima, svome domu i svojoj obitelji, s nalazima u kojima piše da je sve u redu. I hvala Bogu da sam otišla i daj Bože da idem još i češće.
Koliko je teško pogledati dijete u oči, s osmijehom na licu, a djetinjstvo mu nije bezbrižno kakvo bi trebalo biti. Koliko je teško pogledati dijete koje ima malignu bolest dok se smiješi, a ti se ljutiš jer ti kosa sporo raste. Koliko je teško pogledati majku koja nije pored svoga djeteta. Koliko je teško pogledati muža koji ne može biti pored svoje žene i trpi i drži sve u sebi, a najradije bi otišao negdje i isplakao se. Onda ti shvatiš koliko si malen, koliko trebaš biti zahvalan i koliko sve uzimaš zdravo za gotovo. Ti njima pružiš sat, dva ili tri svog vremena, a odeš stostruko ispunjeniji. Kao da si ti njih trebao, a ne oni tebe. Nikad neću zaboraviti prvo druženje na Svetom Duhu s malim Vladom i njegovom obitelji. Toliko me razveselio da znam da sam kasnije pustila suzu jer se od djece toliko može naučiti i osjećati se voljeno, a poznaju te pet minuta. Brojne i prekrasne uspomene nosim, a sve to zahvaljujući ovoj udruzi koja povezuje, stvara, hrabri, daje i voli.
Kao studentica logopedije, za potrebe faksa sam trebala provesti neko vrijeme volontirajući. Kako nisam imala ideje od kuda krenuti, na preporuku prijateljice odlučila sam otići u Humanitarnu udrugu fra Mladen Hrkać, i nisam mogla ni zamisliti koliko će to pozitivno utjecati na moj život.
Isprva sam bila u jako velikom strahu, kako zbog zadatka da trebam davati instrukcije, tako i zbog samog rada s djecom - mogu li ja zapravo raditi s djecom, imam li ja uopće potrebne vještine za to. Ali već nakon prvih instrukcija sve se preokrenulo. Toliko mi se svidjelo te sam shvatila da mi to zapravo ide, jer sve što je potrebno je malo strpljenja i želje za prenošenjem znanja. No također, svaki novi sat je novi izazov koji me tjera na napredak. Ti učenici mi iz dana u dan pokazuju kako se prilagođavati svakome pojedinačno, kako razjasniti pojmove koje nikada nisam mislila da ću trebati objašnjavati, kako se snalaziti u obilju zadataka, ali i ono najvažnije, kako u njima stvoriti sebi ravne prijatelje. A naravno da niti jedan sat ne prođe bez malo smijeha i zabave!
Ovi učenici su bili mali, ali moćni suučesnici u mijenjanju, kako mene, tako nadam se i njih, ili barem njihovog znanja :D. …I svima bih poželjela ovakvo iskustvo, zaista vrijedi
Iako sam od doma krenula bez ikakvih očekivanja kako će biti i što ćemo tijekom šetnje, osim šetanja raditi, kako ću se uklopiti i kako ću komunicirati s drugima … prvi susret s korisnicima i voditeljicom šetnje bio je kao da sam se našla s dobrim starim prijateljima. Pomalo sam se „bojala“ kako prići tim ljudima koji svoje muke svakodnevno nose i opterećeni su vlastitom bolešću, suočeni su s neizvjesnošću koje im životne situacije nose i nameću…
Međutim, toplo, prijateljski i spontano se započeo razgovor koji je bio ugodan i u trenutcima toliko opuštajući da sam zaboravila na brigu o tome kako ću napisati onaj svoj seminarski rad koji mi se činio super teškim zadatkom te u meni probudio pomalo neugodne emocije i brigu. U razgovoru i šetnji s korisnicima izgubila sam osjećaj za vrijeme i paralelno sam došla do spoznaje oko čega stvarno treba u životu brinuti: a to su uistinu naši bliski ljudi i zdravlje. Na kraju ovog iskustva volontiranja, bila sam ispunjena. Možda zvuči kao cliché , ali svakako je dobro ponoviti i osvijestiti da svaki put kada učinim nešto dobro za drugoga, shvatim koliko sam dobila. Ovaj put bila je to lekcija o zahvalnosti.
Moje ime je Marta, studentica sam socijalne pedagogije u Zagrebu i odlučila sam se na volontiranje na početku 2022.godine. Ovo je moje prvo volontersko iskustvo i sretna sam što imam priliku volontirati u Humanitarnoj udruzi “fra Mladen Hrkać” gdje se nude razne aktivnosti kroz koje mogu drugome pokloniti svoje vrijeme, znanje i vještine.
Pomažući drugima, i znajući da sam nekome uljepšala dan, zauzvrat mene čini jako sretnom. Srce mi je k'o kuća nakon svakog susreta provedenog s korisnicima pomoći. Teško mi je i zamisliti da postoji netko tko se ne osjeća divno kada učini nešto lijepo i korisno za druge. Upoznala sam toliko divnih ljudi koji su mene obogatili i izgradili. Sretna sam što mnoge od njih danas zovem svojim prijateljima. Često me pitaju zašto baš ova udruga? Zato što je je ova udruga kao jedna velika obitelj, u punom smislu riječi.
«Nismo svi stvoreni da radimo velike stvari. Ali zato možemo raditi male stvari s puno ljubavi.»
sveta Majka Terezija
Znate li onaj osjećaj kad zavladaju mir i radost u vama, kad u nutrini glas progovori i kaže “to je to”? Upravo sam to osjetila prvi put kad sam došla u doticaj s Humanitarnom udrugom “fra Mladen Hrkać”. Prošlo je od tada nekoliko godina. Bila je to subota za vrijeme korizme, u našoj misiji imali smo duhovnu obnovu za mlade. Dok je gospodin Soldo predstavljao HUMH se u meni probudilo ono “to je to, želim biti dio toga”. No, kako su godine prolazile, pored fakulteta, posla i drugih obaveza, nisam mogla odvojiti onoliko vremena za volontiranje koliko sam ja to željela. A možda je falilo i odlučnosti u svemu tome, a i straha od nepoznatog, unatoč tome što se brzo prilagodim i što sam cijeli život okružena kroničnim bolesnicima te osobama s invaliditetom. I napokon se opet oko Uskrsa odlučim napraviti taj korak i doći u Zagreb. Ne samo kako bi naučila nešto novo o životu te kako bi upoznala i drugu stranu priče, nego pogotovo zato što smo mi svi prolaznici na ovom svijetu i što bi se trebali mnogo više posvetiti onima koji trebaju našu pomoć, naš osmijeh, našu podršku, neku lijepu riječ, naš zagrljaj ili možda pak samo našu pažnju. Bezuvjetno žrtvovati i darovati se za drugoga.
Moje iskustvo volontiranja u Humanitarnoj udruzi “fra Mladen Hrkać”
«Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.» Matej 20, 28
Kao što je se moglo iščitati iz teksta o poticaju, želim istaknuti da nema veće ljubavi od one da se netko bezuvjetno drugome daruje. Kroz ova dva tjedna u Zagrebu i u Humanitarnoj udruzi „fra Mladen Hrkać“ mi se to i potvrdilo. Sudjelovala sam u različitim volonterskim aktivnostima koje su uključivale rad s djecom, korisnicima pomoći koju Udruga pruža te projektim aktivnostima na potresom pogođenom području u Sisačko-moslavačkoj županiji – sve do administrativnih poslova. Naučila i osjetila sam koliko puno mojih nekoliko minuta odvojenog vremena, moja pažnja ili moj osmijeh znače nekome drugome. Ta radost, smiješak, sjaj u očima i zagrljaj druge osobe su nešto neprocjenjivo. Koliko god ja uložila u sve to, oni su mi vratili sto puta više i srce mi napunili s još više ljubavi. Naravno, bilo je i tužnih trenutaka u kojima bi htio djetetu pomoći i spasiti ga, jer ga roditelji emocionalno ucjenjuju ili se ne brinu o njemu odnosno to rade bez imalo ljubavi. Shvatiš da nije sve onako kako ti se na prvu čini. Ponajviše ću pamtiti dobre ljude kao što su volonteri Marija, Zdenko i Danko. Osobe za koje bi se reklo da su sami za neku vrstu pomoći, jer sjede u kolicima ili su u ratu ranjeni pa sad hodaju na štakama. Stalno imamo nešto za prigovoriti i često nam je svima teško u životu, a njih troje se ne žale. Nego svoje vrijeme, svoju ljubav, svoju radost i veselje, svoju milost te snagu daruju drugim osobama u potrebi i dio su ove udruge. Usudila bih se reći srce i duša te iste. Ponekad je sve samo stvar perspektive, ljubavi i na koncu dobre volje.
Volontiranje je za mene nešto posebno jer kroz sve volonterske akcije i druženja, koliko god bila različite, uvijek sam na kraju više dobio nego što bih uložio u te projekte. Druženje sa korisnicima udruge, brojne donatorske večeri, radne akcije, druženja volontera i ostali događaji izvuku iz vas ono najbolje. Sve to vam pomogne da naučite nešto o sebi, razvijete nove vještine, ali i da upoznate i puno novih ljudi, susretnete se sa njihovom životnom pričom i razmijenite međusobna iskustva. Nekad možda budete umorni, opterećeni svojim problemima i obvezama, ali na kraju volontiranja sjetite se neke sitnice poput osmijeha djeteta kojem ste uljepšali taj dan i odmah osjetite ispunjenost i mir u sebi te shvatite pravi smisao volontiranja.
